Sarajevo

Imena Sarajeva
Izlaz G17 bečkog aerodroma gdje presjedam u drugi avion, Harlem Désir razgovara sa svojim mladim pomoćnicima. Između njega i njegove slike nema ni truni razlike – sve se poklapa, ništa ne odskače. Mora da nas nema puno ovdje u gomili putnika koji govore njemački, engleski i srpskohrvatski da ga prepoznajemo. Ne znam da li je sretan zbog te anonimnosti o kojoj sanjaju mnoge poznate ličnosti niti da li je sretan što je smješten u drugu klasu, u stražnji dio aviona, dok sam se ja smjestio u prve redove, tamo gdje najmanje trese ako šta krene kako ne treba. Odlučujem da je sretan.

Niski, svijetlosivi oblaci zastiru krajolik. Kiša rominja. Aerodromska pista u Sarajevu je prazna. Harlem Désir ulazi u autobus koji nas vozi do aerodromske zgrade. Spokojno prilazi šalteru granične policije i staje u red rezervisan za diplomate koji definitivno nije mnogo brži od reda za obične građane jer sam i dalje tu, odmah iza njega, kada ga dočekuje mala zvanična delegacija za koju pretpostavljam da će ga učiniti sretnijim nego što je bio u avionu.

Kolege s kojima ću provesti vrijeme u Sarajevu, Ismar i Pascal, dolaze mi ususret u sali za dolaske. Ismar je iz Bosne i Hercegovine. Kao dijete živio je u Mostaru, zatim u Sarajevu, prije nego što je emigrirao u Njemačku, u Berlin, gdje završava drugi ciklus njemačke književnosti. Prava je sreća što je s nama: vodi nas povlaštenim stazama, stazama onih koji dobro poznaju ovaj grad. Obojica imaju prijateljski stisak ruke. Pitaju me jesam li dobro putovao. Pričam im o Harlemu Désiru. Dugo. Neugodno im je, smješkaju se uljudno. U dodiru sa Sarajevom moram zaboraviti nekoliko vlastitih imena. Nemaju uticaja izvan svojih baza.

Na izlazu iz aerodroma ukazuju se velika stambena naselja sagrađena u socijalističkom stilu i prate nas duž ceste koja vodi u centar grada. Na njihovim ostarjelim, mjestimično potamnjelim i oštećenim betonskim fasadama, tragovi udara metaka i granata, zakrpljene pukotine, novi šljako-betonski blokovi. Za onoga ko tek otkriva grad, ove dva puta ponižene zgrade – okončanjem utopije čiji su bile jedan od ukrasa i četverogodišnjom opsadom – prvi su spomenici rata; za Bosance i Hercegovce, ovo su mjesta gdje stanuju, mjesta u kojima žive. Sredinom avenije s naše lijeve strane jure žuti i crveni vagoni zaobljenih linija. Čini se da teška buka koju proizvode dolazi iz prohujalog industrijskog doba; toliko se tramvaji zapadnjačkih glavnih gradova danas trude biti nečujni, iako to ne postižu uvijek. Kako se približavam zgradi Holiday Inna i obnovljenim neboderima blizancima, Momi i Uzeiru, imam osjećaj da će cilj moga boravka biti bilježenje borbe koja već kreće između slika opsade nataloženih u mome sjećanju i sadašnje stvarnosti grada.

Kroz moj prozor, između velikih stambenih blokova i oblaka koji se lagano razilaze, ukazuju se brda; padine su im dopola načičkane kućama na sprat ili dva, s krovovima od crvenog crijepa. Ali tek kad sam izašao iz taksija i iz hotela, kada smo napravili prve korake u centru Sarajeva, postao sam svjestan da se ove planine koje rastavlja cesta sve sastaju u visini i da međusobno tvore savršeni krug gore iznad nas, pravu arenu.

Na putu na sastanak u Atelje Figure gdje se naredne večeri trebao održati naš književni susret, zaustavili smo se ispred dvije skulpture na dnu Velikog parka. Prva skulptura (Nermine, dođi!) predstavlja muškarca u farmerkama i majici kratkih rukava, glave malo zabačene unatrag i sastavljenih šaka ispred usta otvorenih u obliku slova O. Dovikuje nekome koga ne vidimo. Taj je čovjek bošnjački civil, kaže nam Ismar: srpske snage su ga natjerale da zove svog sina koji se bio sakrio negdje u okolini, uz obećanje da će ih poštedjeti ako se predaju. Tijela oca i sina biće iskopana 2008. godine u jednoj od masovnih grobnica u Srebrenici. Podignuta u jednoj mermernoj fontani, druga je skulptura apstraktnija ali i univerzalnija; posvećena je bosanskohercegovačkoj djeci, muslimanskoj, srpskoj, romskoj, hrvatskoj i jevrejskoj, ubijenoj u mjesecima opsade Sarajeva. Imena njih 521 upisana su na metalnim stubićima tik uz fontanu. Preko puta memorijala, s druge strane ulice, diže se sav u staklu, blještavo novi tržni centar.

Atelje Figure nalazi se na posljednjem spratu stambene zgrade. To je stari stan sa zidovima od cigle načičkanim mnoštvom fotografija, razglednica i slika, ali i lampama. Na podu, itison i tepisi. Imaju i jedna ili dvije starinske peći, jedan klavir, sehare, drveni ormari i stolovi, tone stvari. U samom dnu stana, mala pozornica. Mjesto je prekrasno barokno. Njegov vlasnik je Slaviša Mašić – duge sijede kose, sijede brade, sa šeširom, u kariranoj crveno-crnoj košulji, jake građe, malo zdepast, posve osebujna ličnost – nudi nam domaće alkoholno piće. Tekućina je prozirna. Kucaju se čašama. Zbog nekog iznenadnog umora, ne uspijevam se usredsrediti na razgovor. Posmatram zidove, predmete, prije nego što skrenem pogled na balkon. Planina je tu ispred.

Atelje Figure, © Jasmin Bajramović

Šetamo glavnom ulicom starog središta grada, punom živosti. Tu i tamo mogu se vidjeti fasade izrešetane mecima, ali se čini da je većina građevina obnovljena tako da izgledaju kao nekada, i to je, povrh svega, urađeno tako savršeno da jedva mogu zamisliti da je ovaj dio grada bio u ratu. Planina iznad, preko puta, sa strane, straga, ta je koja podsjeća stranca, turista, na to da se opsada desila. Zacijeljenih rana, sklona zaboravu, arhitektura spaja austrougarski i modernistički stil stotinjak metara prije nego što se stigne u osmansku baštinu. Legenda ne laže. Crkve se smjenjuju sa džamijama, džamije se smjenjuju sa crkvama. Jedni pokraj drugih obitavaju zanatske radnje i trgovine, razni stilovi odijevanja, izgledi, vrste, klase, atmosfere. Prelaz između stilova odvija se bez trzaja koji odolijevaju objektivno postojećim rezovima: granica koja razdvaja dva stara carstva, Austro-Ugarsko i Osmansko, i koja je obilježena čak i na tlu, ne osjeća se, naprosto se čini vještačkom. U prvim trenucima mog otkrivanja Sarajeva bilo je nečega što mi nije dalo mira – elementi muslimanske civilizacije izašli iz svog bliskoistočnog okvira kakav poznajem, koji kruže u egzotičnoj, alpskoj prirodi – a sada me to opušta. Opušta me nered znakova u kojem se krećem, Istok u Zapadu, Zapad u Istoku; taj nered djeluje opuštajuće i na utisak koji stvara planina.

(Kao i u bilo kojem gradu zapadne Evrope, pomislio sam malo kasnije, kao posvuda, bića i stvari obitavaju jedni pored drugih. To je taj refleks da uočavamo nijanse i raznolikosti kod drugih kao da one samo nama pripadaju, kao da smo iznenađeni što ih pronalazimo i drugdje, u nekom društvu za koje smo odlučili da će biti kao isklesano od jednog kamenog bloka. Ili ih, opet, uočavamo s manijakalnom sitničavošću kako bismo se uvjerili da je ono što se oduvijek govorilo o tom gradu tačno, kako bismo potvrdili uvriježeno mišljenje, gdje se tada pogled lijeno vuče, i na neki način, samoranjavanjem, ograničava sam sebe na pojedinosti, a ne na traženje drugih tema. Sarajlije vjerovatno ne uočavaju te suprotnosti i varijacije jer ne gledaju na sebe kao na strance. Uočavaju te nijanse od kojih su sačinjeni samo ako su one u opasnosti).

Svjetlost gasne nakon što udari o krovove od crvenog crijepa. Radnje se zatvaraju, uličice se prazne. Praćen svježinom, poziv na molitvu stiže nam s druge obale. U ljetnoj smo bašti tradicionalnog restorana. Jelovnik nudi razne vrste mesa. Ismar nam naručuje ćevape. Bojim se da će mi pod tim imenom donijeti zamjenu za turski kebab koji sam uvijek odbijao da probam, zato što je on samo industrijski, teško svarljivi, sumnjivi nadomjestak za libansku šaurmu, pa sam se svečano zarekao da to nikada neću jesti. Jelo je suhlje, jednostavnije od kebaba: rolnice od teletine u prilično debelom pita-hljebu, uz nasjeckani crveni luk.

Razgovaramo o prošlosti grada, o tome kako su evropske države napustile bosanski narod, o udjelu islamofobije u tom napuštanju – znate vi to, onaj magloviti koncept koji ubija slobodu, koji su ni iz čega stvorili moćni ljevičari kolaboracionisti kako bi zabranili i najmanju kritiku islama na Zapadu. Razgovor klizi na odnos prognanika u Njemačkoj i u Francuskoj. Nerado izričem pohvalu Merkelinoj pozitivnoj odluci, koja je, mada donesena iz prljavih poriva i interesa, 2015. otvorila granice sirijskim izbjeglicama u vrijeme kada im je Hollandeova i Vallsova vlada zalupila vrata pred nosom. Izbor da se pruži gostoprimstvo (poštivanje obaveze ukazivanja gostoprimstva onima koji bježe od rata) čini mi se tim hrabrijim (normalnim) jer ga je A. Merkel skupo platila na prošlojesenjim izborima.

– Alternative Für Deutschland i njihove ideje nisu čekali Sirijce da bi popravili svoje izglede u njemačkom izbornom tijelu, kaže Pascal s razlogom. Sugerisati da je Alternativa za Njemačku (AfD) dobila mnogo mjesta u parlamentu zbog Merkeline politike prihvatanja izbjeglica znači da se slažemo s njihovom glavnom argumentacijom i da opet svaljujemo grešku na izbjeglice.

Zatim nam priča o tekstu koji je nedavno napisao za časopis Merkur u kojem je pokazao ideološko srodstvo koje, u temi imigracije, ujedinjuje pakleni AfD i veoma cijenjeni CDU (Kršćansko-demokratska unija). U tom tekstu on izvlači iz zaborava izjavu koju je početkom 80-ih godina, prilikom jedne zvanične posjete, Helmut Kohl u povjerenju izgovorio Margaret Thatcher: „U naredne četiri godine smanjićemo tursku populaciju u Njemačkoj. Zemlja nema nikakvih problema s Portugalcima, Italijanima niti čak s jugoistočnim Azijatima jer su se te zajednice dobro uklopile, ali s Turčinom je druga stvar, on dolazi iz veoma različite kulture”.

Vrlo brzo smo se složili da istovremeni trijumf ekonomskog liberalizma i nacionalističkih mitologija treba staviti na račun evropske socijal-demokratije i štetnih centrističkih koalicija. Naručujem još jednu porciju ćevapa.

U Bečkoj kafani hotela Europe, u pomalo starinskom veličanstvenom dekoru, W. G. Sebald prirodno ulazi u razgovor. Ismar mu je posvetio svoju magistarsku tezu; Pascal izražava žaljenje što ga je pročitao tek sada kada je napisao svoju prvu knjigu, koja, da i to spomenemo, nosi odličan naslov: Über Deutschland, über alles. Čude se što je Sebald malo čitan u Njemačkoj, dok u inostranstvu, naročito u Francuskoj i u Sjedinjenim Američkim Državama, ima kolosalan prijem koji dijelom duguje Susan Sontag i njenim člancima punim hvalospjeva – a njeno ime u Sarajevu ostaje povezano s Beckettovim Godoom koji je postavila u jednom ovdašnjem pozorištu za vrijeme opsade, s domaćim glumcima i tehničarima. Njih dvojica vole tu veliku prozu koja, prilagodljivošću koja se rijetko sreće, tka učene i tankoćutne veze između predmeta, tema, znanja i likova u vremenu izmijenjenom u prostoru (sažimam i prenosim kako umijem). Ne mogu s razlogom osporiti nijednu od tih odlika zbog kojih sam ga nekada toliko volio, ali on previše insistira na jednoobraznoj, kao iznuđenoj melanholiji svog jezika i pogleda koji spušta na sve materije u svijetu. Koliko smo bili složni u veselom napadanju evropskog centrizma, toliko je W. G. Sebald te večeri doveo do prvog razloga francusko-njemačkog razmimoilaženja.

Hotel Europa, © Oliver Rohe

Ismar nas vodi do Latinske ćuprije u blizini koje je ubijen čuveni prijestolonasljednik. Rijeka Miljacka protiče ispod naših nogu bez huke. Malo dalje, dominirajući lijevom obalom, jedna za drugom stoje turska klinika za vještačku oplodnju i velika bijela sarajevska sinagoga. Dok hodamo prema Umjetničkoj školi, ponovo mislim na situaciju, kratki razgovor danas poslijepodne s Ismarom. Bili smo u ulici Ferhadija, ispred Katedrale Srca Isusova. Crno-bijeli natpis najavljuje izložbu fotografija o masakru u Srebrenici u Galeriji 11.07.95. Kažem da bih volio sutradan posjetiti taj muzej. Ismar mi odgovara da on neće ići. Njegovo glatko odbijanje, tako opravdano i razumljivo, otkriva mi iznenada taj dio duboko zapretene nepristojnosti, željne historijskih tragedija, koju mora da sam teglio sa sobom – koju možda svaki turist tegli – od svog dolaska u Bosnu. Tim više sam iznenađen svojom spontanom krvožednošću koja mi izaziva nelagodu, jer mi se često dešava da je osuđujem kod onih koji hrle u logor Šatila na jugu Bejruta.

Zbirka muzeja Ars Aevi. Od svih izloženih djela koje su opkoljenom stanovništvu Sarajeva iz solidarnosti dali veliki umjetnici (Nan Goldin, Irwin, Beuys, Kapoor, Abramović, itd.), najviše mi se sviđa djelo Stephana Balknehola. Dugo gledam tog izvajanog reduciranog čovjeka u običnoj odjeći, zaustavljenog u opuštenom položaju tijela, nenapadačkom, koji ništa ne traži. Njegovo je prisustvo toliko ogoljeno, toliko neosobno da je ispunjeno neupitnom životnošću. Izlazim iz muzeja na blještavu svjetlost, a pokraj mene izranja ogromno tamno plovilo Skenderije. U pokrivenoj dvorani ovog sportskog kompleksa od betona odigravala su se takmičenja Zimskih olimpijskih igara iz 1984., a u njegovom podrumu još uvijek se održavaju sajmovi knjige. Ali izgleda da je ovo iscrpljeno čudo namijenjeno bolnoj sebaldovskoj sudbini, odnosno, nažalost, moguće je da će biti srušeno.

Pauza za ručak. Bureci se ne prodaju na komad, nego na kilu. Uzimam pitu punjenu sirom i krompirom, s nekoliko kriški paradajza zbog boje. Dok ih jedem, onako preukusne, žalim što se neću moći vratiti sutradan po još.

Prelazimo preko mosta na kojem su pale prve dvije žrtve rata u Bosni. Dvije žene, dvije prijateljice, jedna Srpkinja iz Sarajeva, Olga Sučić, druga muslimanka iz Dubrovnika, Suada Dilberović. Ploča odaje počast objema, ali grupno sjećanje, kaže nam Ismar, osjećaj umjesto Historije, pamti danas samo ime ove druge. Ovo je most Suade Dilberović. Iza nas, sve do polovine brda, nalazi se gradska četvrt koja je nekada bila pod kontrolom srpskih snaga; linija fronta nalazila se upravo tu, u ovom uskom opsegu, o čemu svjedoči zgrada sive fasade, preko puta nas, najuništenija od svih koje sam od juče vidio. Dok idemo dalje, pitam Ismara šta se dogodilo s nekadašnjim gospodarima rata, jesu li se stopili s današnjim političkim strujama, jesu li uzdignuti na razinu nedodirljivih heroja ili ih, naprotiv, smatraju problematičnim i opterećujućim svjedocima. Odgovara mi da ih je većina izginula, u borbi ili u obračunima bandi; ostali su pomrli nakon prekida opsade, tokom 2000-ih godina. Zelena rascvjetala aleja, koja nas vodi do kafića Tito, gleda odozgo na rijeku. Susrećemo džogere, parove, majke s dječjim kolicima, muškarce u odijelima s kravatama. Suzdržavam se da upitam šta je sa svim ostalim, ne vođama, ne onima sa činovima, odgovornim, nego naprosto s onima koji su se latili oružja, možda i ubijali, da se odbrane: kako su se oni vratili u normalan život. Zgrade i građevine u ruševinama, napuštene, pogdjegdje obilježavaju naš put natrag prema centru. Sve ih slikam.

© Oliver Rohe

Na krovu smo BBI centra, s Nicolasom Mollom i Florianom Hadererom koji treba da moderiraju susret u Ateljeu Figure. Zajedno prolazimo kroz teme kojima se trebamo baviti te večeri, koliko vremena trebamo posvetiti čitanju naših tekstova, kako ćemo raditi s prevoditeljicama, kako ćemo uključiti publiku. Dok razgovaramo, sunce se pruža preko terase, prekoračuje tendu, prži profil i lijevu ruku Nicolasu. Moj desert s kremom više me ne mami da ga pojedem; vrijeme je da se ide. Tražim kroz prozirni zid lifta skulpturu Nermine, dođi! dolje u dnu parka. Sakrivena je drvećem. Lift se zaustavlja na trećem spratu, ulaze neki mladi ljudi, prostor se smanjuje, izgleda kao da se stara gospođa koja je prva ušla žali, nešto je govorila jednom od mladića i on joj je odgovarao. Čim smo izašli napolje, Ismar nam je preveo razgovor:

Baka: Da nas nije malo puno?

Mladić: Nije, nano, staćemo svi.

Baka: Ja sam preživjela rat, bila sam ranjena, imam strah od zatvorenih prostora.

Mladić: Čuva nas Bog, nano, ne boj se.

Baka: Nema Boga. Da ima Boga, ne bi bilo rata.

Mladić: Zato si ti ranjena, nano.

…

Mladić: Eto vidiš, nano, da ima Boga, stigli smo čitavi.

Baka: Nema Boga, samo brade.

Odmor u hotelu. Sjećam se da su se u vrijeme kada je izbio rat u bivšoj Jugoslaviji u medijima često mogli čuti manje ili više stručni komentari ili politički govori koji su kvalifikovali taj rat kao libanizaciju Balkana. Taj je izraz u isti mah određivao urušavanje državnih struktura, krajnju isparčanost teritorije, bratoubilaštvo, množenje naoružanih bandi, nezamislivo divljaštvo u pokoljima – divljaštvo, povratak arhaičnom, surovost koja se prenosi s koljena na koljeno, jednako kao i strane fenomene sa zapadnjačkim, kliničkim i sofistikovanim metodama ratovanja. Deset godina poslije, kada je američka vojska osvojila Irak i kada se zemlja potpuno raspala, stav medija, stručna mišljenja, govorila su o balkanizaciji Iraka, kako bi umanjili, tom istom prilikom, ulogu američke okupacije ili susjednih sila u održavanju građanskog rata i kako bi sve svalili na tu takozvanu balkanizaciju i na duboki nagon sunitskih i šiitskih Iračana koji su samo čekali pad Sadama Huseina pa da se konačno međusobno poubijaju. Osam godina poslije, nakon što je pobuna ugušena u krvi i nakon što je zemlja podijeljena, otvorena regionalnim apetitima i međunarodnim intervencijama, rečeno je da je Sirija na putu irakizacije. Ta vrsta semantičke migracije od Libana pa do Sirije preko Jugoslavije i Iraka služi opštem diskursu o građanskom ratu – zajednice se prirodno međusobno sukobljavaju i samo misle na to kako će istrijebiti jedni druge te otuda posvemašnja potreba za policijom – nauštrb posebnih historijskih analiza kojim se rasvjetljavaju uzroci, ponašanja i dalje redovno čudna odvijanja svakog od ovih sukoba. Bratoubilaštvo, ako ga uopšte ima, ne proizlazi ni iz kakve apstrakcije, kakve god prirode bilo, ono uvijek nalazi svoj začetak u tačno određenim političkim ambicijama i strategijama. Ono se gradi. Ali uprkos ovim konceptualnim izobličenostima i sumnjivim upotrebama koje omogućava, stav o građanskom ratu nije pogrešan po jednoj osnovi: taj oblik oružanog nasilja, koji krene iz gradskih centara i koji je uglavnom usmjeren protiv civilnog stanovništva, svodi udaljene gradove, koji ne liče jedni na druge, na isti krajolik ruševina, stvara iste patnje, ranjavanja i sakaćenja (slike sarajevskih ulica nakon sukoba liče na današnje ulice nekog sirijskog grada koje opet nalikuju na dojučerašnje iračke ulice, itd.). Pitanje koje sam sebi juče postavio kada smo ugledali dva prilično ružna, nedavno sagrađena staklena nebodera, odmah poslije raskršća kod Holiday Inna, na putu od aerodroma prema hotelu, koje sebi postavljam otkad sam izašao iz BBI centra – pitanje bi, dakle, bilo sljedeće: postoje li slični načini oporavka, nešto nalik obaveznim figurama građevinskih objekata, urbanim deformacijama koje čine sastavni dio oporavka? Da li ti gradovi dijele isti poslijeratni pejzaž? Po onome što sam dosad vidio, Sarajevo i dalje uveliko čuva svoju urbanu austrougarsku, osmansku i socijalističku baštinu, čak i ako je napadnuto – ranjeno, osakaćeno – tom nekolicinom čudovišnih centara i tornjeva koje posjeduje svaki grad koji se oporavlja, u svojoj želji da se otkupi, da sustigne sve za šta vjeruje da kasni, da je ponosan što gradi.

Monarhije iz Zaljeva su te koje najviše ulažu u gradnju u Bosni. Njihovi mnogi državljani srednje klase, od kojih sam neke susreo na aerodromu, provode svoje odmore ili mjesec posta u ovoj zemlji zbog njene klime, planinskih krajolika, pristupačnih cijena, hrane i mjestâ za molitvu (od kojih su neka oni sami izgradili prema svojim estetskim normama koje, zaista, nemaju puno toga zajedničkog s bosanskim stilom). A i zato što više nije moguće da idu u svoja uobičajena odmarališta u Siriji, a posebno u Libanu. Ako je centar Sarajeva poprilično sačuvan, barem za sada, to više neće biti slučaj s njegovom okolinom i unutrašnjošću zemlje, gdje preduzeća Arapskog poluostrva na hiljadama hektara grade goleme nekretnine – stambena naselja i čitava mala mjesta – rezervisane za one koji to sebi mogu priuštiti, tačnije državljane zemalja Zaljeva.

Od onoga što je bilo isplanirano tri sata ranije na terasi BBI-ja ne držimo se ničega ili skoro ničega, što je znak da se sve odvija kako treba. Riječ kruži među nama na pozornici bez praznog hoda niti većih usporavanja; na moje veliko zadovoljstvo, ljudi iz publike nas prekidaju da nam postave pitanja ili da se usprotive onome što govorimo. Cijenim priliku da učestvujem u ovom razgovoru i mjerim je tokom susreta, a ne poslije, u razgovoru umnoženom tolikim jezicima, u tom tako posebnom gradu. Samo mi je žao što zbog toga što ne znam njemački nisam pročitao Pascalovu knjigu. Na Florianov poziv, Pascal se vraća na tekst koji je posvetio AfD-u i CDU-u Helmuta Kohla. Rečenica ovog potonjeg o Turcima i dalje me zapanjuje svojom nasilnošću i glupošću koje ne zastarijevaju. Zahvaljujući Pascalu, saznao sam da je u to isto vrijeme, 1983., bio prisutan i stav suprotan raširenom antiturskom rasizmu, i to stav Lothara Matthäusa koji je javno stao na stranu imigranata; udarac šakom koji mu je godinama kasnije zadao mišićavi Lizarazu u Bayernu odjednom mi se čini manje simpatičnim.

Simone Ginzburg živi u Sarajevu petnaest godina i radi za Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine. Našli smo se za barom. Živahan je i duhovit. Pitam ga o povratku raseljenih osoba, svjestan ograničenog vremena i prilično mondene atmosfere u kojoj se nalazimo; pitam ga da li su oni koji su izgubili svoju imovinu ili bili iz nje istjerani, da li su je do sada povratili – da li je poslijeratni period potvrdio demografiju nametnutu sukobom – da li je poslijeratni period, danas razmišljam, nagradio ratni poduhvat. Nesumnjivo su urađene neke stvari, zaista je zabilježen stvarni povratak (ovo iznosim po sjećanju), ali problem je daleko od toga da bude riješen. I to zbog institucionalne složenosti koja sprečava donošenje odluka i njihovu primjenu (Šesnaest je ministara pravde!). Neki se vraćaju samo da prodaju svoje nekretnine i ponovo odlaze. Nedostaje stambenih jedinica za sve one koji se vraćaju ili za one čiji je dom srušen. Sarajevski Srbi uglavnom žive u Istočnom Sarajevu, u Republici Srpskoj, gdje su se naselili za vrijeme rata. Na nekoliko minuta prije susreta, Nicolas Moll je iznio slične zaključke u vezi s politikama sjećanja. Bilo je pokušaja, objasnio mi je, nakon rata i sredinom 2000-ih godina da se utvrde procesi nadahnuti južnoafričkom komisijom Istina i pomirenje; međutim, svi su ti pokušaji propali, bilo zato što je njihovom konceptu nedostajalo zdravog razuma (udruženja žrtava nisu bila pozvana!) bilo da su ih, između ostalog, spriječile strukture vlasti i nacionalistički trendovi i dalje prisutni u svakom taboru. Naprimjer, veliki broj Srba, ako i priznaju pokolje u Srebrenici, i dalje odbijaju koristiti pojam genocida. Među Bošnjacima, mnogi ne žele priznati zločine i strahote za koje su odgovorni kako ne bi hranili stav o viktimizaciji i relativizaciji koji propagiraju bosanski Srbi.

Kratki razgovor na balkonu s Ismarom i Pascalom. Planina iza njih je u mraku.

Znam da mi ovih nekoliko dana pruža površan uvid samo u djelić Sarajeva i da vjerovatno neću imati ni prilike ni vremena da se pomiješam s njegovim stanovnicima, ali bila bi retorička lakoća izvući iz granica, svojstvenih jednom takvom boravku, nemogućnost razmišljanja (da se pokuša, da se ne uspije), barem ono malo što nam je dato da vidimo i da čujemo. Na kraju krajeva, nijedan boravak nije dovoljno dug.

Prodavci bureka ne rade. Krenem brže koračati u svježini, promašim zgradu hotela, vratim se natrag. Arapska pozlaćena kaligrafija Al-Jazeerinog znaka postavljenog na fasadu tržnog centra BBI svjetluca pod krovovima glavne zgrade. Noću podsjeća više na plamen nego na kapljicu vode.

Spomen-park Vraca na planini Trebević. Samo iz ove perspektive, planina prestaje dominirati. Ni samo to mjesto, svečano otvoreno 1981. u čast partizana, više ne dominira nad posjetiteljem: pruža se kao putić na blagoj strmini, skoro vodoravnoj. Bijeli kamen je oronuo, korov raste iz pukotina na tlu, između stepenika, u zidovima.

Spomen-park Vraca, © Pascal Richmann

Prilikom povlačenja, srpske snage sve su opustošile; uostalom, Nicolas nam pokazuje, granica Republike Srpske prolazi ovuda, odmah iza nas. Samo što je spustio lijevu ruku uz tijelo kad na dvadeset metara niže primjećujem mladi par kako pleše valcer (živa istina), što je dokaz onome što nam je Ismar rekao maločas u taksiju: da je park mjesto ljubavnih sastanaka. Na narednom nivou stoji ploča s antracitnim mermernim prstenom na kojem su ispisana imena nekoliko slavnih partizana, među kojima i Valterovo ime. Nicolas nam opisuje scenu iz jednog jugoslavenskog patriotskog filma, Valter brani Sarajevo, gdje je rečeno da Valter, koga nacisti ne uspijevaju uhvatiti niti čak identifikovati, ustvari nije niko drugi do ljudi iz Sarajeva. Tvrđava izranja na par stepenica više. Ovog jutra, kapija je zatvorena. Kroz željezne šipke, pokušavam vidjeti čega ima u unutrašnjem dvorištu. Ostala je samo pregršt slova nekada umetnutih u zidove kojima su bila ispisana imena svake od 9.091 civilne žrtve Drugog svjetskog rata. Vrijeme, opsada, nebriga čupali su ih malo po malo iz zida i razbacali po parku i po gradu. Rijetko me obuzimaju emocije pred spomenicima mrtvima, ali ih ovdje osjećam jer su ovaj spomenik i sami mrtvi napustili.

Izdignut na postolju među četinarima, kip jedne žene podignute pesnice. Nema drugu ruku. Glava je malo zabačena unazad. Tumačim (a i Pascal, čini mi se) pokret ruke kao simbol poziva na otpor, na odbijanje fašizma. Utom me Nicolas ispravlja: vandali su otpilili drugu ruku; mjesecima ili godinama nakon toga, pronađena je slučajno, u jednom privatnom stanu, prilikom upada policije. Sada je izložena, daleko od svoje vlasnice, u Historijskom muzeju u Sarajevu.

Da nema slabo primjetnih tragova metaka na zidovima nekih kuća, prizor crvenih krovova i drveća u beharu mogao bi nas podsjetiti na neko selo u Švicarskoj ili Austriji. Krenuli smo prema starom Jevrejskom groblju, najvećem u Evropi poslije onoga u Pragu. Nicolas mi priča da su Jevreji koji su ostali tokom rata, zato što nisu bili učesnici u njemu, odigrali važnu ulogu u održavanju veza između zajednica. Putem svoje humanitarne organizacije, pomagali su stanovnicima svih etnija. Na isti način, puno su radili, kaže mi, u korist politika sjećanja i pomirenja.

Groblje je prostrani travnjak pun podivljalog rastinja usred kojeg se uzdiže orijaško stablo svijetlozelenog lišća. Razbacani po čitavoj zelenoj površini odozgo prema dolje, kao da su izronili iz zemlje nakon nekog geološkog događaja ili da su se tu zaustavili, u neredu, nakon dugog pada s vrha Alpa, stoje mali bijeli kameni blokovi od kojih su neki obrasli mahovinom, a drugi leže položeni na zemlji. Ovi sefardski nadgrobni spomenici vjerovatno su nadahnuti stećcima kršćanskih bogumila iz 13. vijeka. Nevjerovatni utisak koji ostavljaju na mene pojačava se kada ih posmatram s donje strane, s podnožja strmine. Treba stajati okrenut u ovom pravcu, leđima prema cesti i licem prema planini kako bi se jasno vidjeli judeošpanski natpisi na kamenu, a da se pritom ne zna zašto su jedni tako dobro očuvani, dok su drugi nestali. Govorim o prvim monolitima, o onima koji sežu iz vremena postanka groblja, s početka 17. vijeka. Što se silazi niže prema glavnom ulazu, prema cesti, to geometrija i materijali nadgrobnog kamenja postaju razumljiviji. Natpisima na hebrejskom dodati su i latinični. Ovaj niži dio koji seže iz skorijeg perioda, uređen nakon doseljenja aškenaskih Jevreja u Sarajevo, čuva malo po strani i jedan spomenik Holokaustu čiju je jednu stranu probio metak iz vremena opsade – srpske snage ovdje su bile napravile busiju kako bi pucale na grad.

Prema Nicolasu, Bosanci se protive kvalifikaciji građanski rat koju nameće srpski nacionalistički diskurs te umjesto nje koriste pojam agresorski rat koji su vodile Srbija i Hrvatska protiv Bosne i Hercegovine. Sarajevo nije preko noći potonulo u bratoubilačko ludilo, ono je pretrpjelo vojnu ofanzivu susjednih sila koje su se obrušile na njega s ciljem da unište njegovo multietničko građanstvo.

Povratak u podnožje Trebevića. Ručamo u bašti restorana Šahovskog kluba. Komad kuhane teletine s krompirom u tradicionalnom loncu. Sos od paradajza. Bez deserta. Nicolas mi pokazuje u jednoj monografiji fotografije Spomen-parka Vraca prije nestanka imena zavarenih za zidove. Kad smo završili s jelom, vodi nas do pokrivene tržnice u kojoj u ovo doba dana i nema neke ponude, gdje su srpske snage granatirale civile 1994. i 1995. godine. Imena žrtava pokolja ispisana su na velikoj staklenoj (ili plastičnoj?) ploči ispod koje je crvena podloga. Na tri mjesta površine nedostaju kvadrati, ali je ta praznina tu možda ciljano, možda je tako napravljeno od početka. U mermernoj ploči na zgradi Tržnice su urezani datumi „od strane srpskih agresora“ izvršenih pokolja.

Pješačke ulice pune su ljudi, ali nisu bučne, ima svijeta posvuda u ljetnim baštama, odjeća je lagana. Pitam Ismara za mišljenje o mjestima udara granata posijanih svuda po gradu, s krugom rupica obojenih u crveno, što stanovnici zovu sarajevskim ružama. Odgovara mi svojom uobičajenom blagošću: „A šta drugo od toga napraviti nego ljepotu?”

Na Trgu oslobođenja, partije šaha igraju se ogromnim figurama, na šahovskoj ploči nacrtanoj na tlu. Igrači se nadmeću stojeći, okruženi stalnim posmatračima – vojskom war consiglieri – koji zajedno s njima smišljaju strategije i komentarišu poteze. Od duela, šah se pretvorio u grupni sport.

Desetominutnom vožnjom žičarom stižemo na vrh planine kojom konačno mi dominiramo. Ne hvata me vrtoglavica. Porodice šetaju stazom, fotografišu grad, sjede po mjestima predviđenim za odmor. Ne znam kako je otpočeo razgovor o Heineru Mülleru. Slab sam na pozorište, priče, eseje, poeme i njegov autobiografski opus. Zajedno se iščuđavamo kako je u Njemačkoj postao pomalo demode, kao da posmrtno plaća izbor što nije za života napustio Istočnu Njemačku. Spominjem njegove razgovore s Alexanderom Klugeom koga je nadmašio svojom intelektualnom spretnošću – na mahove, baš s lakoćom. Utom mi Pascal kaže da je Kluge autor jednog kratkog uvodnog teksta (blurb) na posljednjoj stranici korica njegove prve knjige. Odmah stavljam svoju nespretnost direktno na račun evropske socijal-demokratije.

Restoran usred šume. Velika ljetna bašta, pretežno birana klijentela. Sunce nam bije ravno u lice. Sebald se ponovo pozvao za sto i to tako da sam opet zbog toga osjetio melanholiju. Tek ovdje, u Sarajevu, postajem svjestan da ne prestajem potiskivati sliku Bejruta koja se posvuda širi, da ta melanholija koja je ovih posljednjih sati, ovih posljednjih godina, tako silno iznapadana kod Sebalda nije ništa drugo do znak, maska moje sopstvene melanholije.

Na uskoj cesti, neki moroni u crnom džipu projuriše tik pored nas. Nastavljamo. Tamo kroz krošnje ukazuje se okuka bob-staze. Zapanjujuće betonsko zdanje koje mota oko nas prekriveno je grafitima, vijuga i gubi se u šumi. To je samo mali dio mjesta koje, u nedostatku vremena, nećemo čitavo obići, lokaliteta od više hektara koje obuhvata više vrsta građevina i objekata korištenih kako tokom olimpijskih takmičenja tako i tokom rata.

Šutimo u povratku žičarom. Kad smo, u prigušenom svjetlu, stigli iznad prvih kuća na strmini, Ismar nam priča o žiteljima tih padinskih gradskih naselja koji su bili osuđeni da skoro svakog dana, pod snajperskim pucnjima, silaze na česme u centar grada po vodu. I da se penju istim putem ruku punih kanistera. Priča nam o piscu Miljenku Jergoviću, čije djelo ne poznajem, koji je u svojim novelama opisao svakodnevni život tokom mjeseci opsade, niz situacija i postupaka koji bi se danas činili besmislenim, ali koje su stanovnici tada smatrali normalnim. Vjerovatno se u takvim tekstovima, spontano pomislih, nailazi na najviše istine – a najmanje romantizma – u slikanju ratnih dešavanja u Sarajevu.

Sva trojica večeramo u jednom porodičnom restoranu u centru. Skuhane trakice junećeg mesa sa crvenim lukom. Ne znam od čega je sos, ali je preukusan. Prilog od povrća sa žara očito nije specijalitet kuće. Ali zato pečeni krompir jeste. Iznad Pascalovog ramena, na polici s desne strane, stoji velika sveska uvezana u plavu kožu. Na koricama stoji naslov na više jezika pa i na francuskom: Knjiga žalbi. Niti jednom tokom večeri nismo spomenuli W. G. Sebalda.

Sutradan ujutro, čekajući taksi, pomno pregledam police knjižare Buybook, u blizini hotela. Tamo nalazim šta ću čitati u avionu na povratku: The fixer Joea Saccoa.

Video snimci neprestano se vrte u jednoj sali muzeja Tunel. Slike opsade i prolaska ispod zemlje potresaju me ovdje kao nikad prije. Daleko više nego u vrijeme kada su se ovi snimci puštali na televizijskim dnevnicima ili posljednjih sedmica kad sam se pripremao za ovo putovanje.

Ali, u trenutku kad sam prošao kroz deset metara podzemne galerije napravljene po uzoru na originalni tunel koji je danas srušen, nisam osjetio baš ništa osim neugodne sumnje. Kad sam se prestao nervirati zbog Historije svedene na turističku atrakciju, postajem svjestan činjenice da ovo mjesto ni najmanje na nastoji pružiti turistu uvid u ono što je za vrijeme rata predstavljalo iskustvo prolaska kroz tunel, što je po definiciji i nemoguće. Ovaj privid tunela je tu samo da bi preživio svoje pod zemlju zatrpano postojanje, da bi istaknuo lukavstvo i hrabrost onih koji su ga iskopali i koristili, ljudi iz Sarajeva.

Muzej “Tunel spasa”, © Oliver Rohe

Pascal i Ismar razgovaraju u dvorištu na njemačkom. Rado se prebacuju na engleski, kao što to uvijek rade u mom prisustvu. Mislim da sam razumio kako se Ismar pribojava da nije u stanju razlučiti vlastita sjećanja od onih koja su mu od djetinjstva prenosili roditelji. Priča – ali se ovdje bojim da me moj engleski ometa da shvatim pravo značenje – o tome kako se njegova majka kretala po mraku u razrušenom Mostaru. Prisjeća se straha od opasnosti koje su je u svakom trenutku mogle zaskočiti iz ruševina.

Malo prije toga, u taksiju, na putu prema muzeju Tunel. Nakon što smo prošli kroz Olimpijsko selo ružičastih fasada, vozilo se zaustavlja na proširenju. Vozačica taksija otvara svoja vrata, skida svjetleći znak s krova i stavlja ga sebi u krilo.

–      Zašto ste ga skinuli?

–      Zato što ćemo uskoro izaći iz Sarajeva i ući u Republiku Srpsku.

U tom trenutku želim čuti da je to morala uraditi iz nekih političkih potreba; a onda saznam da, s obzirom na to da je bosanska taksistkinja, nije ovlaštena raditi na srpskoj teritoriji. Odgovara Ismaru da svjetleći znak – njena radna licenca – važi samo u administrativnim granicama Sarajeva. Mora ga skidati svaki put kada vozi na teritoriji opštine koja je izvan grada, bilo da se radi o srpskoj ili bosanskoj opštini, svejedno je, to nije bitno.

S francuskog prevela Almira Drink.

Imena Sarajeva
OK, prvo se desilo nešto što mi se nikad dotad desilo nije. Na terminalu 2 aerodroma Franz-Josef-Strauß upravo sam bio izguglao neke citate aerodromskog krsnog kuma, kad mi iznad glave zakrčaše zvučnici. Mr. Richmann, reče jedna gospođa na engleskom, dođite, molimo vas na šalter taj i taj, truć, bla, reče ona i izvali pošalicu koju sam od silnog straha odmah zaboravio, ali koja je putnike za Rimini što su oko mene ležali, stajali ili radili premete, navela da na svojim šampanjskim čašama zasviraju blues.

Je li meni uredu da sjedim do izlaza za evakuaciju, pita teta iz Lufthanse, morao bih ga, naime, u slučaju slučaja, svojeručno otvoriti, hoću li se ja to usuditi htjela je znati teta, no ja sam već bio počeo klimati glavom, iako mi nikakav slučaj ni u kom slučaju ne bi bio OK, mada ljude u strahu od turbulencija ne bi trebalo ohrabrivati priznajući vlastiti strah – eto, toliko sam znao o letenju, te sam se šutke kao prvi ukrcao.

Godine 2009. nas dvoje – moja supruga i ja na medenom mjesecu u bivšoj Jugoslaviji – kao Mr. i Mrs. Marienfeld sjedamo na voz za Sarajevo. Zbog svojih visokih kamenih zidova između kojih prolaze tračnice, tamošnja željeznička stanica stapa se u mom sjećanju sa onom u Engelsovom rodnom Wuppertalu, na kojoj će do nas, nekoliko sedmica prije nego ćemo se rastati, doći vijest o smrti  Michaela Jacksona.

Na sarajevskom aerodromu dočekao me Ismar, vođa i kurator izleta, sa svojim prijateljem Jaskom koji je nosio legitimaciju oko vrata, i ponudio da mi odloži prtljag u svom uredu, što sam ja, zbog nevelike težine mog ruksaka, koji mi je još od pasoške kontrole visio na ramenu, sa zahvalnošću odbio. Tamni, niski oblaci skrivali su okolna brda, niz čije je padine zelenilo klizilo poput algi.

Kako sam prilikom svog zadnjeg leta u decembru 2017. pokušao u ruksaku prokrijumčariti engleski božićni puding u Njemačku, jedan službenik prevrće svaku stranicu knjiga koje sam odabrao za put. Nakon što je provjerio Sebaldova sabrana djela, s kojima me je neki antikvar potjerao s Portobello Roada, službenik izdvaja Anđeo je šutio, s britanskim akcentom naglas čita naslov i pita je li to tekst o komunizmu.

Žedni smo šetali Dobrinjom, četvrti koja se graniči sa aerodromskom pistom, a u koju se, kako reče Ismar, u posljednje vrijeme doselilo puno mladih porodica, i tu smo sjeli u jedan kaširanopapirni kafić sa zidovima u pastelnim bojama, da uz čašicu sokića dočekamo Olivera; oko nas učenice, majke i muškarci na terenskom radu.

Dobrinja, © Pascal Richmann

Ja sam domalo promiješao drugu čašu soka i upitao Ismara, na trenutak zanemarivši učtivost, za porijeklo njegova imena – pošto mene, je li, imena zanimaju. Koliko je trajalo da se ispuši jedna Drina, radovali smo se što je neko u socijalizmu stopio imena Ismet i Marija u jedno. No, kako ja o svemu tome dakako pojma nemam, a i da imam, i dalje bi dobar dio onoga što kažem ostalo čisto nagađanje, prebacili smo se, takorekuć, s posebnog drva na opći štap, počeli, naime, razgovarati o Njemačkoj Demokratskoj Republici i njenom Zakonu o prekidu trudnoće – reakcija u doba previranja, mišljah ja, jer prerijetko se, bez prizvuka falsificiranja povijesti, kaže da nije baš sve bilo loše, što je izjava, koju bi i Eva H. hitro hitila, jer Autobahn je jedno, a ženska prava nešto sasvim drugo (a potkovici je i kao političkoj teoriji mjesto pod konjskim kopitama), mada Trucker Babes iz istoimenog reality programa zastupaju drukčiji stav – razgovarali smo dakle o praznicima, cigaretama, pinjolima, Palati Republike i Skenderiji, kulturnom centru izgrađenom za vrijeme Tita, koji gradske vlasti, kako reče Ismar, žele srušiti.

Skenderija, © Pascal Richmann

Sa zadnjeg sjedišta vidjeli smo Oliver i ja kako promiče olimpijsko selo, renovirane, blijedoroza okrečene šestokatnice u kojima su sportistice i sportisti 1984. prvi put bili smješteni bez razdvajanja po spolovima, zatim džamija nazvana po saudijskom kralju Fahd ibn Abd al-Azizu, najveća na Balkanu, jer se ona u Tirani, koja će biti još veća, još uvijek gradi. Taksist je skrenuo u Zmaja od Bosne i vozio uz rijeku, sve dok se na prednjem vjetrobranu nisu ukazali neboderi-blizanci i zgrada Parlamenta. Sve fotografije i videozapisi na kojima je zapaljena i gori objavljeni od 1992. naovamo također su, mislio sam ja, bili matrice, po tome što je, devet godina kasnije, uvođenje kolektivne empatije u realnom vremenu bez medijskog testiranja slabo funkcioniralo. Beskrajna sadašnjost, simultana decenija, počela je za 1425 dana opsade Sarajeva i završila 11. septembra, također sam pomislio kad se bivši Holiday Inn, koji se danas jednostavno zove Hotel Holiday, ugura u sliku, i ja se osjetih uhvaćenim na djelu, jer ovaj je grad zapravo još uvijek najlakše čitati kroz znakove opsade, jer o opsadi i ratu nisam htio reći ništa, osim možda da je na moj osmi rođendan 37 ljudi na jednoj tržnici u Sarajevu izginulo od minobacačke granate.

Nakon prijavljivanja u hotelu prošetali smo jedan krug po kvartu, kafa tu, konvertibilna marka tamo, pa smo navratili do Slaviše, u čijem se stanu u Malom parku čitanje trebalo održati. Bilo je prilično ugodno kod njega, posvuda tepisi i kovani ukrasi, na neuglačanim zidovima fotografije njegovih umrlih prijatelja pjesnika. Slaviša nam je ponudio rakiju – je li moglo bez toga? – pa sam se ja s čašicom u ruci divio pogledu koji se pružao do planina na jugozapadu. Nekoliko vrhunaca još uvijek je bilo pod snijegom. Istočno od mene, gondole prije dvanaest dana obnovljene žičare klizile su uz Trebević. Niz Maršala Tita auta su se vukla u neprekidnoj poslijepodnevnoj koloni, dok su vozačice spuštenih prozora pjevale njemu posvećenu himnu. Potom: Vječna vatra partizanâ na ulazu u carsku i kraljevsku pješačku zonu, vikar Kristov Wojtyła pred Katedralom Srca Isusova, prijelaz u osmanski Stari grad, Begova džamija, koja je petsto godina bila najveća u zemlji, i na kraju Baščaršija, centar Starog Grada.

Godine 2009., moja supruga i ja uzeli smo sobu iznad Baščaršije. Ismet, naš domaćin, priča o istočnovestfalskom gradu Gütersloh, o propisima koji se odnose na putovanje, o izbjeglištvu, priča, dok mi sjedimo u njegovoj bašči i pijemo kozje mlijeko iz tetrapaka, o tamošnjem nogometnom klubu za koji je igrao u regionalnoj ligi, priča, a simultanost mu u pogledu, o Edinu Džeki, koji je dvije godine ranije prešao u Wolfsburg kako bi postao jedan od najboljih napadača Europe, priča kako je Džeko, godište 86., tu u Sarajevu naučio igrati nogomet. Jednog je popodneva Džeku, dječaka, majka zovnula da dođe u kuću, da bi malo potom, upravo tu gdje se Džeko maloprije igrao, granata raskomadala ostalu djecu. Ismet ustaje. Sa terase, iz hladovine svoje kuće, zakoračuje na livadu, pokazuje na gredicu krastavaca, i tu je jedna roknula, kaže, pravi dva-tri koraka na popodnevnom suncu, škilji, pokazuje na paradajz, na paprike, pa se vraća, sjeda u svoju vrtnu stolicu i otvara limenku kole.

Zbog čega li je, pitali smo se Oliver, Ismar i ja dok smo u Starom Gradu jeli ćevape, Njemačka uvela deminutiv za to jelo; zbog čega li su ovdje nazivi jela istaknuti i na arapskom jeziku (jasno mi je, te zato i pišem ovaj tekst, da odgovori na oba pitanja imaju veze sa rubnim naseljima oko grada Palma de Mallorca), pa smo otišli u hotel Astra, da nađemo štogod slatko, primjerice kakav dezert, pa smo razgovarali o književnosti – pošto nas, je li, književnost zanima. Uskoro smo došli na temu Sebalda, pisca kojeg smo svi voljeli, odnosno, u Oliverovom slučaju, nekada voljeli. Ismar je pričao o radu koji piše na temu Prostor i intertekstualnost u Saturnovim prstenovima W. G. Sebalda, a Oliver o svom utisku da je Sebald iz svoje proze izbacio sve smiješno, sve erotično, sve što se njemu činilo nedovoljno melankoličnim. Ismar se nije slagao, ima kod Sebalda smiješnog, evo upravo mu je na pamet pala ona scena s haringama, brutalno je smiješno, kaže Ismar, kako Sebald stranice i stranice ispisuje o haringama i  pretjeranom izlovu haringe, koji je, citira on, cijeli pogon za preradu haringe doslovno doveo u katastrofalnu situaciju, usprkos tome… ne! ­– upravo zahvaljujući tome što je stanje na oblama Europe nalikovalo zemlji dembeliji, jer samo od ribe, reče Ismar, ribar ne bi mogao živjeti, dva su engleska znanstvenika, čija su se imena Herrington i Lightbown neobično slagala s temom njihovih istraživanja, pokušala mrtvu haringu koja je, opet on citira, počela svijetliti na zraku, upotrijebiti za posvemašnju iluminaciju naših gradova – i kao da sve to skupa nije dovoljno smiješno, dodaje Ismar, Sebald u tekst ubacuje još i crtež nekakve ribe, koja je na svaku ribu ličila osim na haringu, a kako haringa izgleda to je na koncu opisano nadugo i naširoko. „No, mi zapravo ne znamo ništa o osećanjima haringe“, dobaci Oliver svima za stolom rečenicu koja je stajala ispod crteža ribe, i tu smo se svi smijali neporecivim prednostima fiktivne prošlosti, i radovali se rijetkoj šali,  koja mi se na kraju doimala poput zastoja, tako sitnog da ne zavređuje ni da ga se imenuje, u inače nezaustavljivom nadiranju tame.

Kako smo već bili došli do Sebalda, prešli smo Oliver, Ismar i ja preko Latinske ćuprije i ušli još dublje u Prstenove: „Poseban odeljak posvećen je haotičnim prilikama na Balkanu, kraju sveta koji je tada od Engleske bio udaljeniji negoli Lahor ili Omdurman. Stranu po stranu nižu se slike iz Srbije, Bosne i Albanije, snimci rasturenog stanovništva i pojedinaca koji su nastojali da umaknu takozvanim ratnim dešavanjima po letnjoj žezi na volovskim kolima po prašnjavim drumovima ili pešice kroz snežne smetove s nekim na smrt iscrpljenim konjićem. Na prvom mestu u toj hronici nesreće je, po prirodi stvari, širom sveta poznat snimak atentata u Sarajevu. Iznad slike stoji: Princip Lights the Fuse! Datum je 28. juni 1914. godine, dan okupan suncem, sati je deset i četrdeset pet“ – a kako je sve to bilo jednako tačno i u poslijepodnevnim satima, rukovali smo se i rekli bonne nuit.

Konačno se, idućeg jutra, i sunce ukazalo, dok sam ja u jednom baru do našeg hotela pio Morgenkaffe, jutarnju kafu, za koju sam, jer mi nije bilo iPhonea koji se punio u sobi, i zbog jasnog znaka (služi se bez izuzetaka između osam i deset sati, što nije bilo tačno, ja sam zakasnio pet minuta), za koju sam dakle mislio da je filteruša dok mi je nisu servirali i dok nisam vidio da je der Kafa zapravo espresso!, kratak i jak, s pjenom odozgo, koju se nipošto ne smije brkati sa onom što curi iz njemačkih automata; Mašallah, normalan espresso, naveden pod imenom koje mi Ismar odmah prevede kao Morgenkaffee, i koje je nepogrešivo upućivalo da sam trebao platiti jednu marku i pedeset, a ne dvije.

Godine 2009. sve je živo koštalo jednu marku. Espresso i Drina koja nam je visila iz kuteva usana, pa čak je i salama, koju je jedan carinik netom poslije bosanske granice bez akcenta identificirao kao Bratwurst, koštala jednu konvertibilnu marku – a imamo li još nešto osim salame, recimo, nešto za duvanje, pita on i vitla pečatom po kabini, dok moja žena i ja punih ustiju odmahujemo glavama a ispred prozora promiču polja požnjevena, ruje nam carinik po ruksaku, ali tu nema ništa, ni u vanjskom džepu ni među gaćama, samo salama i naši pasoši, u koje on na kraju uranja svoju tintom ovlaženu šaku.

Na jednom ispupčenju u rijeci nastala je štrudla od blata, plastika je poskakivala po slapiću dok smo prelazili preko najmlađeg mosta u gradu koji su studentice umjetničke akademije koncipirale po uzoru na skate park. Skenderija je tada zapravo važila za popularno mjesto, Dom mladih, muzej suvremene umjetnosti, a ispred široki plato, radi čega sam i ja htio biti protiv njenog rušenja te sam pitao je li se u Sarajevu tu ide na sok ili pivo poslije posla, u taj javni prostor, najljepšu od svih kafana, ali Ismar reče da je vlast nedavno zabranila ispijanje alkohola na ulicama i trgovima, New York, London, Tokio. Zatim: Twins od Sophie Calle, Beuysovo svojeručno cijeđeno maslinovo ulje, a na videu Abramovićeva pere posmrtne ostatke – radovi koji koji su na početku opsade u sklopu akcije solidarnosti završili u tada kao i danas provizornom Ars Aeviju, i naravno: The Artist is present. Nasuprot tome, Susan Sontag, koja je 1993. u Narodnom pozorištu postavila U očekivanju Godota, bosanski je pisac Ivan Lovrenović skupa s nekim drugim ljudima optužio za ratni turizam: „Nikada u mirno doba kroz ovaj grad nije prošlo toliko najrazličitijih ljudi, kao od proljeća prošle godine, svi dolaze i svi odlaze, svi nekako mogu u Sarajevo i iz Sarajeva, to je samo Sarajlijama uskraćeno.“ U svojoj knjizi Prizori tuđeg stradanja Sontag piše: „Osjećaj da se nešto mora poduzeti glede rata u Bosni bio je posljedica pozornosti novinara – kadšto nazvane efekt CNN-a – koja je više od tri godine iz večeri u večer slala prizore opkoljenog Sarajeva u stotine milijuna dnevnih boravaka.“ A na drugom mjestu kaže: „Za sarajevske opsade, usred bombardiranja ili snajperističke paljbe, razmjerno se često moglo čuti stanovnike Sarajeva kako dovikuju fotoreporterima koje je bilo lako prepoznati po opremi koja im je visila oko vrata: ‚Čekate li eksploziju kakve granate kako biste snimili koji leš?‘“ Ismar reče da ne zna ništa ni o kakvoj kontroverzi vezanoj za Sontag, po kojoj se danas zove Pozorišni trg, i to dok smo šetali preko mosta posvećenog Suadi Dilberović i Olgi Sučić na putu do kafea Tito, gdje je među tenkovima, memorabilijom i probeharalim grmljem pričao kako su ga sinkronizirane Anime, prije svih Dragon Ball Z, naučile njemački – Heidi i japanski pogled na Alpe s kojim smo odrasli.

Café Tito, © Oliver Rohe

(Puno) prije toga, ili u isto vrijeme, sjedim pored svoje bake u vozilu koje, cijelom dužinom podzemne tračnice, prolazi ispod Historijskog arhiva i katedrale, da bi stiglo na Niehler Ei i postalo puki tramvaj. Ja upijam lokalni javni prijevoz, čitam oznake s nazivima stanica, piktograme, pločice na zidovima, dok prekoputa nas a suprotno od pravca kretanja sjeda neka majka sa djetetom. Dječak mi namiguje, mojih je godina otprilike, razrogačenim očim pokušava mi  nešto reći, možda je izbjegao iz Jugoslavije, kako će mi baka odgovoriti kad iziđemo iz tramvaja, a ja upitam počinje li upravo Treći svjetski rat – pokušava, dakle govoriti, no ne uspijeva oblikovati glasove koje njegove glasne žice stenjući dižu u usnu duplju, jer su mu, kako mi baka objašnjava, iz nje iščupali jezik. Te noći, dok tonem u san, baka mi čita Udaljenu zvezdu: „Jedan od zatvorenika, koji se zvao Norberto i koji je poludeo (barem je takvu dijagnozu dao drugi zatvorenik, socijalistički psihijatar koga su kasnije, tako su mi rekli, streljali u potpunoj obuzetosti vlastitim psihičkim i emocionalnim sposobnostima), pokušao je da se popne na zid koji je razdvajao muško od ženskog dvorišta i počeo je da viče to je meseršmit 109, meseršmit lovački avion Luftvafea, najbolji lovački avion 1940. godine. Pogledao sam ga, a zatim i ostale zatvorenike, i sve mi se učinilo uronjeno u prozračno sivu boju, kao da je centar La Penja nestajao u vremenu. Prigrlivši se o zid kao majmun, ludi Norberto se smejao i govorio da se Drugi svetski rat vratio na Zemlju, pogrešili su, govorio je, ovi što pominju Treći, to je Drugi svetski rat koji se vraća, vraća, vraća.“

Kada smo se na krovu BBI centra – robne kuće prekoputa gradskog parka koju je u iznosu od 99,97% financirala Islamska banka – sreli s moderatorima večeri Florianom i Nicolasom, popeli smo se Oliver, Ismar i ja liftom, s onu stranu čijeg stakla su već čekale dvije žene, starijoj oko sedamdeset, a druga bi joj mogla biti kćerka. U roza kostimu i istom takvom šeširu stajala je baka ispred mene i gledala me, jer je bila dosta krhka i mala, kritički odozdo. Mlađa je žena nosila veći broj najlon kesa, upravo je laktom pritisnula dugme za prizemlje, kad se u lift uguraše dva mlađa tipa, jedan ćelav i nabijen, drugi krupan i visok, zbog čega baka u novonastaloj skučenosti lifta upita da nas možda nema previše. On nema razvijen stav o tome, kaže mali ćelo, dok golemi, koji se posadio uz baku, gleda mene odozgo; hijerarhija sasvim jasna, kao da smo izvlačili slamke. Otkako je ranjena u ratu pati od klaustrofobije, reče baka i zagleda se pravo u prazninu koja je ujedno bila moj prsni koš. Vrata se zatvoriše. Bog će nas čuvati, reče ćelo kad smo krenuli, ali baka nije bila rada slušati takve koještarije: „Nema Boga, da ima Boga, ne bi bilo rata“. Zbog toga je i ranjena, spretno joj kontrira lik dok lift vozi dalje a mlađa, okrenuta leđima, mrmlja psovke sebi u bradu. Kad smo stigli u prizemlje, odvratni ćelo zgužva lice u grimasu: „Eto vidiš nano da ima Boga, stigli smo čitavi“. Vjeruje li mu sad da ima boga, jer da ga nema ne bismo sad bili tako prpošni, i tu se baka poče smijati, ne, ne, kaže, ništa bog, samo brade.

Čitanje kod Slaviše bilo je jako zabavno. Oliver je na pitanje jesmo li se on i ja dosad dobro slagali odgovorio klimajući glavom i ističući da niti jedan od nas nije demokrat. Kad je sijalica iznad moje glave počela treptati, naš joj domaćin neupadljivo udijeli udarac, dok sam ja cijeli naš izlet pokušavao objasniti kao cross-mapping mog sjećanja. Kasnije je Oliver ispričao da je Michail Kalaschnikow (o kojem je on napisao jedan smiješan i iritantno tužan tekst) bio, ako sam dobro shvatio prevoditeljicu, moralni idiot – ponukan time što je on, Kalaschnikow, nahodio da su njegov najveći izum više koristili teroristi nego borci za domovinu, zapravo je bio neodlučan, na kraju je ipak ne bez ponosa mislio da je njegov MG najbolji, kraj priče – a tu nije bilo od pomoći, reče prevoditeljica da reče Oliver, to što bi on s vremena na vrijeme napisao kakvu pjesmu, ah, pjesme, uzdahnu autor na francuskom, pa ja pomislih na Oppenheimera, koji je također bio pjesnik i nakon što je njegov najveći izum upotrijebljen citirao je iz Bhagavad Gite: Now I am become death, the destroyer of worlds, rekao je je, rekoh ja, i tako je to još neko vrijeme išlo, malo Oliver, malo ja, malo naša prevoditeljica i jedan čovjek iz publike koji je stalno nešto kritički podbadao, a u jednom trenutku, ja sam se upravo bio naglas i ponešto besmisleno upitao da li bi trebala nešto značiti činjenica da je Thatcherova simultano uz Kalaschnikowljev MG izumila sladoled na točenje, kad se taj čovjek javi, on bi se našalio, pripaz‘te na novčanike! pomislih ja, ali on već poentira: je li Thatcherova uopće znala, pitao je on, da je taj sladoled nešto što se mora lizati?

Poslije čitanja stajao sam još malo za šankom i promatrao kako se Ismarovi prijatelji i bivši kolege miješaju sa ostalim gostima, kad mi se jedna žena iz publike obrati na engleskom: ako nas je dobro shvatila, kaže, to što Oliver i ja pišemo jeste Fiction, koji je zbog same povijesti postao Non-Fiction; naravno, bilo je vrh tu u Sarajevu upoznati ženu koja, reklo bi se, sve zna o krimi-literaturi; i tako odmah dođosmo do omiljenih pisaca, ona spomenu Dževada Karahasana, jer za njega su poetika pripovjedanja i poetika ruine sestre blizanke, objasni ona, iz riječi ruina, iz riječi sjećanje, koje nevjerno čuva sam događaj, Karahasan rekonstruira mogući (vjerovatni) život odsutnih, dalekih, nevidljivih, moguće već umrlih ili nikad rođenih ali s ljubavlju prigrljenih ljudi, zaključi žena svoj spontani referat, a meni odmah pade na um Lichtenberg i njegova eksperimentalna fizika, književnost, rekoh ja, shvata Lichtenberga kao svoj analogon, kako bi kroz jezik došla do nečeg što leži u nekoj mogućoj budućnosti, prekidača za svjetlo, Piccadilly Circusa ili kakve plutajuće Michailu Lomonossowu posvećene nuklearne elektrane koja se uskoro otvara u sibirskom Peweku; i tako dođosmo do mog prezimenjaka, Georga Wilhelma Richmanna, koji je, ako je vjerovati Lomonossowu, umro najveličanstvenijom smrću, jer ga je tokom jednog opita udario grom, zhit’ pistoletom, umeret’ ot pistoleta rekoh ja da reče Lomonossow, pa mi gospođa (OK, malo neočekivano) na rastanku reče: „Sebald nije bio samo elegičar, on je bio militantni elegičar.“

Upravo sam se spremao krenuti u hotel, kad mi Jasko u ruku tutnu neko ćepi s kišobrančićem. Ćaskali smo o njegovom poslu na aerodromu, europskim modelima vozova i o tome što on ne može raditi u EU jer BiH nije članica. Dakle tačno je, mislio sam ja, Bosna je na neki način još uvijek udaljenija nego Lahore ili Omdurman, iako su mnogi ljudi koji su stajali, sjedili i nazdravljali oko mene djetinjstvo i mladost proveli u isto vrijeme i na istom mjestu kao ja. Ali pazi, pomislih ja, Jasko bi mogao štedjeti i s tim novcem oženiti neku Bugarku, pa se zaputiti u neku drugu europsku zemlju, fair enough, pomislih i uzvukoh čarape u sandalama.

Te sam noći sanjao kako Susan Sontag sjedi ispred banke na klupi kojoj poklanjam povjerenje i jednoznačnom gestom me poziva da joj se popnem u krilo. Lijepo je što si ostao umjetnik, reče ona i zaziba me kao dijete.

Građevinski radnici su susjednom baru odvrnuli vodu, očima prošaranim finim venama žmirkao sam na sunce, želio sam einen Kafa i pomislio još jednom na Kohla, zbog kojeg sam prethodne večeri pobjesnio, jer je on već osamdesetih htio poslati u Tursku dvije trećine Turaka koji žive u Njemačkoj, sasvim je to druga kultura, bile su njegove riječi upućene Margaret Thatcher, mada je on, dakako, pod tim mislio na religiju, razmišljao sam, naime, o tome koliko je grozomorno Kohlova homo-reinkarnacija prije dvije godine pobjesnila zbog toga što se mnogi muslići tuširaju u gaćama nakon vježbanja u našem lijepom McFitu, o tome, da ministar Spahn nije kadar sebi predstaviti kako hamam izgleda iznutra a obrezan kurac spolja, niti da bi jedna europska zemlja s većinskim muslimanskim stanovništvom uskoro mogla i zvanično pripadati Europi, razmišljao sam o bakici i ćelavcu čiju nam je besjedu iz lifta Ismar, koji je netom izišao kroz klizna vrata hotela, preveo još u predvorju trgovačkog centra.

Sa Oliverom i Nicolasom odvezli smo se u Spomen-park Vraca, u čijoj je piramidi vječna vatra ugašena kad je Vojska Republike Srpske s jednog brda, na kojem maloprije iziđosmo iz taksija, pucala na grad. Grmlje je skrivalo dijelove stare staze; na zidovima austro-ugarske utvrde, koju su Titovi arhitekti integrirali u koncept spomenika, nedostajala su sada već cijela imena civila pobijenih u Drugom svjetskom ratu; pojedinačna slova, od kojih su se imena nekad sastojala, ležala su rasuta po zemlji u dvorištu.

Spomen-park Vraca, © Oliver Rohe

Dok smo stajali ispred spomenika znamenitim partizanima, Nicolas poče priču o Vladimiru Valteru Periću: 1972., reče on, snimio je Hajrudin Krvavac film Valter brani Sarajevo, zasnovan na mitu da je Perić pod nadimkom za nos vukao Nijemce i sve ostale fašiste koji su se tada nalazili u Bosni, u svakom slučaju u završnoj sceni šeta nekoliko nacista iznad grada kroz zelenilo, jedan SS pukovnik, jedan agent sa šeširom, itd., uglavnom, otkad je došao u Sarajevo, reče Nicolas da reče esesovac, tražio je Valtera i nije ga našao, ali sada, kada mora ići, sad zna ko je Valter – a na njegove riječi uzbuđeno reagira agent: „Sie wissen wer Walter ist? Sagen Sie mir sofort seinen Namen“, uzviknu on, uzviknu Nicolas, ali ne misli pukovnik na to, jer vic se sastoji u tome što on misli na samo Sarajevo: „Das ist Walter“, poruka je koju je redatelj Hajrudin Krvavac dodatno potcrtao fanfarama i finalnim švenkom kamere na Stari Grad. Zatim: spomenik Titu i svim partizankama i partizanima – iako su kradljivci ženske bronce statui koja predstavlja sve žene otpilili desnu ruku, ona pobjednički uvis diže ljevicu, što je Olivera i mene podsjetilo na dragi simbol solidarnosti, a Nicolasa dovelo do poente njegove vrh-anegdote, naime pri pretresu neke kuće, koji nije imao nikakve veze sa oskvrnućem spomenika, policija je sasvim slučajno pronašla otpiljenu ruku (u ormaru, pod krevetom?); ruka je odmah smještena u muzej, ali niko nije bio siguran treba li je ponovo zavariti za spomenik.

Preko Jevrejskog groblja vratili smo se u grad, promatrali pauka pri objedu dok smo i sami objedovali, u osmanskom Starom Gradu prošli pored Sarajevske pivare u kojoj se osim istoimenog piva vari i izvrsni Oettinger za cijeli Zapadni Balkan, te na kraju stigli do žičare. Ispod naše gondole gradska su se predgrađa prostirala poput uklete idile na poslijepodnevnom suncu. Proletjelo je sedam minuta i petnaest sekundi. Dok smo šetali bivšim olimpijskim borilištima, Oliver je svojim pametnim telefonom fotografirao jedan od pogleda koji se pruža na dolinu.

Trebević, © Oliver Rohe

Cigaretu, koju sam u međuvremenu bio pripalio, morao sam zbog ne tako strmog uspona ipak odmah ugasiti. Još uvijek smo bili u potrazi za slatkim, recimo za kakvim komadom kolača, te smo se vratili u hotel Pino Nature, sjeli na sunčanu terasu i razgovarali o Sebaldu – pošto nas Sebald, je li, zanima. Mješovita se šuma gibala na vjetru oko čistine, a Phil Collins pjevao dok sam ja pričao o Wikipediji, bijelom dvopeku Zapada, govorio da je Sebaldova stranica na njemačkoj Wikipediji predmetom žustrih prijepora, te po tome nalik na stranicu posvećenu nacističkom zakonu o kuhanju u jednom loncu nedjeljom („Eintopfsonntag“) te onu o wuppertalskom visećem vozu: „Knjiga Saturnovi prstenovi (1995) – s podnaslovom Hodočašće po Engleskoj – je putopis. Ich-narator u melankoličnom raspoloženju luta engleskom grofovijom Suffolk. Ta knjiga nipošto nije putopis“, piše tamo iz nekog zagonetnog razloga, pričao sam ja, i u tu svrhu odmah kliknuo na diskusiju. „Članak djelimice zvuči kao reklamni napis, djelimice kao da je pun subjektivnih dojmova i okrenut sam sebi. Podaci o Sebaldu kao i pripisani mu pohvalni (‚promovirajući‘) atributi gusto su nabacani. Bilo bi super kad bi strukturom manje isticao samostojeće tvrdnje o Sebaldovoj važnosti. Vidjeti, npr.,: […] – u obje zemlje Sebald uživa kultni status – a u Francuskoj za njim vlada veliko zanimanje. Tamo su ga čak i spominjali kao kandidata za Nobelovu nagradu. Od sredine 1990-ih zapaža ga i njemačka književna kritika. Iza sebe je ostavio nevelik, izrazito neobičan i sasvim originalan opus. W.G. Sebald spada među autore o kojima se u germanistici najviše raspravlja. Njegovo djelo bavi se centralnim temama suvremenih kulturnih debatâ, i obrađuje ih na inovativan način‘ – iz ovog mjestimično provijava enciklopedija“, potkrijepio je 2009. izvijesni KaJin svoju kritiku Wikipedia članka, nastavljam ja svoj wiki-ekskurs, da bi ga sedam godina kasnije podržala bezimena korisnica: „Tako je. Studenti germanistike prevrću očima čim im neko ‚po ko zna koji put‘ spomene Sebalda. Meni se čini da postoji raskorak između trajnog i gotovo maničnog bavljenja književne znanosti njegovim djelom, i njegove opće nepoznatosti“, primijetit će ona na kraju, pokušavao sam ja, doduše sve konfuznije, sumirati debatu, na što je Ismar prevrtao očima a Oliver pijuckao vodu iz čaše, zbog čega sam odmah citirao samog melankoličnog pisca, možda, rekoh, svi gubimo pregled upravo zato što je on toliko nadograđivao vlastito djelo, i možda otud sklonost brkanju sve veće kompleksnosti vlastitog duhovnog konstrukta s napretkom na spoznajnom polju, pri čemu čovjek pojmi da nikad neće shvatiti ono neshvatljivo što mu u stvarnosti određuje karijeru.

Kasnije smo prošli pored Inat kuće. Tako je nazvana, reče Ismar, kad je na njenom starom mjestu izgrađena pseudo-maorska Vijećnica, a vlasnik, koji inače nije bio rad prodati jurt, inzistirao da mu Austro-Ugarska kamen po kamen kuću prenese na drugu obalu rijeke i tamo je nanovo izgradi – i tu mi ponovo pade na um Palata Republike, vlada je, rekoh, dobila napad mega alegoričnosti, pa je naložila da se čelična oplata Palate pretopi u Volkswagenove motore, na koncu, rekoh, srce jednog naroda duboki je ocean krcat tajnama.

Ne znajući šta znači Inat kuća, sjedimo moja supruga i ja ispod nje i pljuckamo koštice trešanja u Miljacku, jasno, gđo Stein, Dining is west; prihvatamo epifaniju njenog imena, jer ništa o njoj ne znamo. Sarajevske ruže, o kojima će devet godina kasnije Nicolas pričati, još uvijek izgledaju kao da ih je napravio lokalni ogranak Antifa bombama s farbom. A kako inače biva kad medeni mjesec nad zemljom sija, došli smo iz gradova na hrvatskoj obali, gdje lusteri vise s plafonâ, i kako inače biva uskoro odlazimo preko mjesečastih predjela Crne Gore za Skopje, gdje  Kenzo Tangeu u inat cvjetaju kloridi u bunarima, i dalje, za Prishtinë, OK, za Prištinu, da ne propustimo večeru s Billom Clintonom (losos u Hemingwayu – It was peculiar bin a bin fond in beside) i da se, s čačkalicama još uvijek među zubima, ukrcamo na bus za Beograd, iz kojeg će nas nekoliko minuta kasnije izvući srbijanski carinici, bla, truć, kažu, zbog neke nevidljive granice ne žele nam pečatiti pasoše.

Nakon što je pogled na dolinu postavio na internet, priča nam Oliver za večerom, raspirila se diskusija o tome može li proći fotografija iz perpsektive bivšeg opsadnika i ko uopće smije načiniti takvu sliku, i tu zamislim nekog ko bi se s mojom biografijom popeo na obližnje brdo da primi deset antiratnih koncepta – da, da, nema to nikakva smisla, dakako, dok slika starih olimpijskih borilišta, razmišljam sad već naglas, prije svega priča priču o novootvorenoj žičari, dakle o normalnosti, što ne može biti tako loše. Odbrana pojavne stvarnosti također je trajno ostvarenje te fotografije!, mislim ja, a Sebaldovo djelo je monolit koji upravo zbog svoje melankoličnosti podsjeća da svako propitivanje stvarnosti uspijeva ne ako likove koji se po njemu, monolitu, poput majmuna veru, drži pod kontrolom vezano za materijal s kojim rade, već ih bira iz stvarnosti, kao da postoji ili taj izbor, ili neka situacija nalik na pult sa sirevima, hoćeš Goudu, hoćeš Gorgonzolu, hoćeš Gramscija, umjesto upravo one upornosti kojom se nadograđuje vlastito djelo a koja bi upravo zato mogla biti uzaludna, OK, ali zato ne pretpostavlja ništa, naročito ne da može svemu pribjeći samo ako želi.

Na nebu je dragi Bog upravo bio izlio kantu Spritea kad sam u zoru zaustavljao taksi sa Oliverom i Ismarom, sjeo na stražnje sjedište i svezao pojas. Vožnja ka izlazu iz grada nalik je na napadaj epilepsije; malo prije nego što će se pismo na znakovima mucavo pretvoriti u ćirilicu, vozačica je stala da s krova skine taxi oznaku jer, kako reče, za Republiku Srpsku nema licencu, i može se izgubiti u tom njoj nepoznatom dijelu Dobrinje, mada se uskoro na vjetrobranu ukazao kontrolni toranj, niže kojeg je za vrijeme opsade stanovništvo iskopalo tunel da se može snabdijevati onim najneophodnijim, oružjem, kozama, lijekovima. Prije nego će vozačica skrenuti u ulicu Tuneli, naše odredište, prošli smo pored jedne prometne patrole, i tu se i ostali zavrpoljiše na sjedištima i dohvatiše pojaseve.

S njemančkog preveo Mirza Purić.